|
|
| < | travanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
Tata, da li je lijepo gore?
Tata, da li me gledas, vidis li koliko tugujem za tobom?
Tata, da li znas da te volim, i da li znas koliko jako zelim cuti jos jednom tvoj glas, vidjeti jos jednom tvoje oci, osjetiti jos jednom tvoj zagrljaj...
Koliko jos da cekam do toga? Zeljela sam uzeti stvar u svoje ruke, zeljela sam oduzeti sebi zivot samo da te vidim i cujem... Ali, nisi mi dao, glas u glavi mi je govorio da ti to ne zelis... Ali kako da zivim bez tebe, kada mi tako prokleto nedostajes...
A proklete uspomene ne napustaju moje misli, vracam se u proslost neprestano, pokusavajuci ih vratiti u stvarnost, ali bezuspjesno...
Tako sam slaba i ranjiva... Bez tebe...
Ali glumim, pokusavajuci laznim osmjehom izlijeciti rane duse...
U kutu ociju suze su uvijek, male izdajice koje ne dopustaju da prebolim tvoj odlazak...
Nikada ni necu. Volim te, tata...
Kako nam je samo lijepo bilo zajedno, obitelj nikada oslabljene ljubavi... A sada? Svatko na svojoj strani, suzdrzanih emocija i osjecaja, bez ikakve potrebe uputiti lijepu rijec jedno drugome. Stranci smo...
Tata, trebam te... Samo da mi kazes sto ciniti, da mi pomognes, jer ne mogu vise ovako... Kao da nema izlaza, kao da sam bacena u labirint koji nigdje nema kraja...
Ljudi mi kazu da te se trebam sjecati s osmjehom na licu, da trebam zadrzati lijepe uspomene, a one ruzne potisnuti negdje na dno duse... Ali ne mogu, kada se sjetim tvoje boli i tvoje snage i volje da zivis, suze poteku... Tako nepravedno si mi oduzet, tako nezasluzeno sam ostala bez tebe...
I dok sada stojim nad tvojim grobom, pozelim lezati tu pored tebe... Da sam i opet blizu, da mogu biti s tobom...
Da opet kao nekada zajedno gledamo zvijezde, da kao nekada se svadjamo oko sitnica, da kao nekada me grlis, da kao nekada ti pricam dok ne zaspes, da kao nekada mi kazes kako si ponosan na mene i koliko me volis...
Trebas mi, trebas mi da mi dajes snagu i volju za borbom sa ovim svijetom, sa ljudima koji me pokusavaju unistiti, spustiti jos vise u ovu tugu... Da sam se bar stigla oprostiti od tebe... Da sam ti bar stigla reci koliko te volim i trebam, da necu moci zivjeti bez tebe i da te necu moci preboljeti... Da ces biti moja jedina rana na dusi, moja jedina tuga i bol...
Gledam nase slike i bole me kao nikada prije... Zasto se ne mogu sjetiti tvog glasa? Zasto se ne mogu sjetiti nijanse plave boje koja je krasila tvoje oci, zasto se ne mogu sjetiti kako zvuce tvoje rijeci 'Volim te'...
Isti smo, u svemu... I to mi daje nadu da nikada necu biti bez tebe, da si ostavio svoj trag na svijetu... Mene... I ne zelim da unistim taj trag, taj biljeg kojeg si ostavio na Zemlji... Zbog tebe zivim, i zbog tebe cu se potruditi da ljudi cijene tvoju ostavstinu na ovom svijetu...
Znam da zelis da imam sve u zivotu sto nisam imala... Ali tata, ti si imao sve... Obitelj koja te voli, i kojoj nedostajes svaki dan sve vise, koja te ne moze preboljeti i koja nikad nece uspjet zaboraviti uspomene na tebe...
Ne mogu zivjeti bez tebe, ali moram... Zbog tebe...
Necu te iznevjeriti...
Nikada...
Tmurni su se oblaci nadvili na maleni gradić podno Dinare. Nasip uz rijeku Krku je potpuno prazan, samo netko sjedi s fotoaparatom na stepenicama. Svako malo bljesak svjetlosti se prolomi tip područjem; što od bljeskalice fotoaparata, što od munja koje šaraju nebom.
Ispod potpuno mokre kose naziru se nebesko plave oči, uokvirene razmazanom crnom maskarom. Bjeloočnice su joj crvene od suza koje se nevide zbog kapljica što udaraju po njenome licu.
Ustaje se i počinje šetati po kiši, raširenih ruku voljeći kišu svim srcem...
Na kraju nasipa ugleda starca, šeta na kiši i smiješi se, vjerojatno razmišljajući o uspomenama. Ugledao je i on nju, promatra je svojim starim, mudrim očima. Polako prilaze jedno drugome.
Stali su udaljeni nekoliko metara i promatraju se, osjećajući kako se među njima stvara nekakva veza, neodređena veza.
Krenuo je prema klupi pokazujući joj gestom ruke da mu se pridruži. Krenula je za njim i sjela pored njega, gledajući ga u oči iščekivajući što će se dogoditi.
"Tko te je tako povrijedio?" - bile su prve riječi starca grubog glasa i malenih, mudrih očiju. Ostala je zatečena i šokirana tim pitanjem jer je jedan starac kojeg prvi put vidi znao da je povrijeđena, a osobe s kojima je provodila dane to nisu primjećivale. Očito je bila dobra glumica, koja je skinula masku ovog trenutka i potpuno svoja i potpuno otvorenog srca sjedi na klupi pored starca.
"Svi..." - tiho i tužno je izustila spuštajući pogled i puštajući da joj suze opet poteku.
"Pričaj mi." - jednostavno je rekao i nastavio je gledati prodornim ali nježnim pogledom.
"Otac... Nemam ga već 4 godine, umro je. Nedostaje mi i toliko puta poželim otići kod njega, ali se predomislim u zadnji tren jer ne želim da bude razočaran u mene. Majka... Osoba koja kao da me i ne primjećuje, kao da je zaboravila da postojim... Prijatelji... Koji preolako upotrebljavaju tu riječ, kao da ništa ne znači. Svi pravi prijatelji su negdje otišli, napustili me... Sama sam. Okružena uvijek ljudima, ali tako sama." - počela je pričati sve što joj je u tom trenutku bilo na pameti, na srcu, što ju je gušilo. Vodila je monolog u kojem je govorila o svom životu, o životu svojih najdražih dovoljno dugo da na starčevom licu osmjeh zamjene suze. Zagrlio ju je i pustio da plače na njegovom ramenu sve dok se njezini jecaji i drhtaji tijela nisu ugasili.
"Nisi sama. Možda ti se sada čini da su sve lađe koje te čine sretnom potonule, no nije tako. Vidjet ćeš, jednog dana shvatit ćeš koliko si usrećila svoju obitelj, svoje prijatelje svojim postojanjem i to će te učiniti sretnom. Jer osobu poput tebe se mora voljeti, ti si anđeo koji hoda po Zemlji, i svaka tvoja suza boli i tvoje najmilije." - rekao joj je riječi koje nikada nije čula, riječi pune hvale i nekakve čudne ljubavi. Čudno se osjećala. Riječi 'osobu poput tebe se mora voljeti' je već čula, nekoliko dana prije smrti rekao joj je otac i te riječi su joj u srcu duboko. Pogledala je te oči i shvatila da su joj poznate... Takve oči je imao njezin otac... Samo to nije on.
Opet joj se nasmiješio.
"Jesi li shvatila tko sam ja? Nikada me nisi vidjela, no ja tebe jesam, gledam te svaki dan i čuvam te." - zbunio ju je. Nije znala tko bi to mogao biti.
"Ja sam tvoj djed..." - te četiri riječi su joj odzvanjale u ušima i stvarale bol u glavi. To ne može biti njen djed jer su njena oba djeda mrtva, umrla su prije nego se ona rodila.
"Tvoj otac me je poslao da te čuvam. No mislim da nema smisla, anđeo ne čuva anđela. Otac je veoma ponosan na tebe, i on te čuva, samo s neba. Ja sada moram poći, moram reći tvom ocu kakav anđeo hoda Zemljom." - ustao se s klupe i još jednom drhtavim rukama je zagrlio.
"Voli te." - rekao je i krenuo prema mjestu gdje ga je prvi put ugledala. Ostala je sjediti na klupi i spustila kapke samo da otjera suze koje su ponovno navrle, ali kada je otvorila oči starca više nije bilo.
Tko je voli? Želi li njen otac da promjeni nešto? Želi li njen otac da prenese nešto svojoj obitelji? Toliko pitanja ga je trebala pitati...
Voli li je njen otac? Ili je voli njena majka? Ili je voli Dino, osoba kojoj je poklonila svoje srce... Tko je voli?
Polaganim korakom vratila se kući i presvukla mokru odjeću sa sebe te legla u krevet. Zaspala je i sanjala Dina, kako joj govori da je voli i da želi da zauvijek bude s njom.
Probudila se s osmjehom na licu znajući da nije sama, znajući da je voljena i da je njezin otac ponosan na nju.
Imala sam potrebu napisati nešto ovako... Bez ikakvog razloga... U ovu priču sam unijela svoj život, zapravo mi je moj život bio inspiracija...
Volim te, oče. Volim te, majko. Volim vas, sestre. Volim vas, prijatelji. Volim te, Dino...
<3
And again.. I cry, I wanna die, I can't sleep...
U destroyed me...
Voljela sam... Dala sam mu svoje srce da ga čuva, dala sam mu dušu...
Bacio ju je...
Još uvijek se budim noćima, još uvijek tvoj lik titra mi pred očima... Želim te... Pored sebe, zauvijek. Pod kožom si mi... Tako sladak, nevin, tako JEDINSTVEN!... Tvoje usne koje toliko želim, tvoje oči, tako lijepe, tako PREDIVNE... VOLIM TE!
Svaki tren proveden s tobom, svaki tvoj pogled, svaki djelić tebe... VOLIM TE... Želim te imati uz sebe, sada, sutra, zauvijek! Više nego ikoga na ovom svijetu, više nego išta... VOLIM TE! Jako, iskreno, predano, kako se samo jednom voli...
A što si ti učinio?...
Ubio me, ranio moju djetinju dušu, pokazao joj što znači bol...
Suze opet teku i nemogu ih zaustaviti... Ne želim...
Osjećam kako mi se srce steže... Dišem plitko i nejednako...
Grizem usnu ne bih li zaustavila jecaje duše koji probadaju mirnu, tihu noć...
Što da napravim, kako da te zaboravim?
I can't stop missin' you...
Fališ mi... Ti, tvoje ruke, tvoje usne, tvoje oči... TI!
<3
Ali otišao si...
I nećeš se vratiti više...
Otišao si, a volim te... Otišao si, a volim te... Otišao si, a volim te... Otišao si, a volim te... Otišao si, a volim te...
Tmurni oblaci su se nadvili nad ovim malenim gradićem. Kiša lijeva bez prestanka i postaje jasno da je zima na putu. Krošnja mjenjaju svoju boju, prošarane su zelenom, crvenom i žutom bojom. Predivno...
Moji osjećaji odgovaraju godišnjem dobu koji dolazi. Postajem hladnokrvna, postajem ravnodušna na sve. Čini mi se da sam se previše puta razočarala, previše puta plakala, previše puta pomogala krivim ljudima... Pojam 'prijateljstvo' se olako i prečesto upotrebljava. Danas su najbolji prijatelji oni koji su jedan put razgovarali, koji su nekoliko puta zajedno izašli i opili se... Danas prijateljstva nisu iskrena, nema više onih razgovora punih iskrenosti, razgovora olakšavanja što svoj život imaš podijeliti s nekim...
Ljubav... gdje je nestala? Gdje su nestali osjećaji zaljubljenosti, gdje je nestala sreća?
Budim se noćima pokušavajući shvatiti kako da preživim sve nedaće koji mi život pruža. Ali bojim se da nema izlaza, moram pustiti da me život šamara svojim djelima...
Postoji li ijedna osoba na svijetu koja je zadovoljna svojim životom?
Mislim da ne...
Svima nešto nedostaje... Ljubav, prijateljstvo, obitelj, pažnja roditelja, smisao da se probudiš sutra...
Meni sve to nedostaje... Pokušavam pronaći način kako da pomognem svima, ali mislim da bih trebala prvo sebi pokušati pomoći... Ali... Zašto je lakše pomoći drugima nego samom sebi?
Pokušala sam i to, pokušala sam si pomoći, ali ne ide...
Puno puta pomislim da bi bilo bolje da me nema... Ali opet.. Tko zna... Možda postoji jedna osoba kojoj bi nedostajala... Pa zbog toga ostajem na Zemlji, zbog te jedne osobe kojoj bih nedostajala...
Moja borba i dalje traje... I trajat će dok god Bog ne odluči uzeti me kod sebe...
Slušam Celine Dion - My heart will go on.
Što nisam slušala nekih... Hmh. Pola godine? :/
Iz tog se da zaključit da se deprimiram. Zašto? Nemam pojma. Ogorčena sam na sve. Na mater, na brata, na prijatelje. Na sve...
Krenit ću redom.
Mater. Žena koja je zaboravila da ima još jednu kćer i kojoj treba sudjelovati u životu. Ali ne... Njoj je važniji posao i direktor firme i tamo je pa... 18 sati dnevno. A ja? Ništa... Ostadoh siroče... Iako ona još živi. Kada joj se pokušam obratiti, odjebe me. Mrtvo-hladno. Rekla sam joj, ne jednom nego više puta, da me to boli. Ali ona se promjeni na jedan dan i sutradan opet sve po starome. Zar nije žalosno što skoro nikakvih osjećaja nemam prema njoj? Zar nije žalosno što me rođena majka ne poznaje ni najmanje? Da, žalosno je. Ali... Bog tako želi. I zbog toga mi on trenutno nije najdraža osoba. Žalim, Bože, ali tako je.
Onda... Brat. Ta slonina lijena. 27 godina, niti jedan dan radnog staža. Spavanje do 15h. Dizanje mojih živaca (i ostalih ukućana) do 20h. Spremanje za van 2h. Odlazak van do 5h. Spavanje od 5h do 15h. I tako svaki jebeni dan. Žalim ga. Jer je toliki debil. Ubila bih se jednog dana da mi tako bude. I da, još nešto. 27 godina, a niti jedna ozbiljna veza. A nosi tatino i materino prezime, koja, izgleda, tu prestaju postojati. E pa, stoko od mog brata, baš ti hvala. Mrzim te.
Prijatelji? Osobe koje gubim svaki dan. Previše. I što se dogodi? Ostajem sama. Sama samcata. Okrutna istina. Ali... ISTINA. Nešto što mi je najvrijednije u životu nestaje. Ono, opet: Bože, nisi mi najdraža osoba ovih dana.
Što još?
Sestrin dečko. Jadnik odvratni koji je iskorištava kako god stigne. I ja pokušavam pomoći pa kažem: "Sestro, govorim za tvoje dobro. Znaš da te volim i da ti želim samo najbolje u životu. Ali mislim da on to nije. Imam osjećaj i dojam da te užasno iskorištava. A ti to ne vidiš. Slijepa si od ljubavi. A bojim se da će jednog dana biti kasno kada to shvatiš. Žao mi je što sam ti ovo rekla, ali morala sam. Neželim te opet gledati kako patiš i plačeš zbog neke budale." I što se dogodi? Ona fino ljuta na mene sljedeća 2 tjedna. E pa, baš ti hvala. Pokušavam pomoći i što se dogodi. Ništa. Ja kriva za sve. Tako je. Okrivite me još i za globalno zatopljenje. Ja sam jedini krivac. Ajde... Šta čekate?
Eto, zadnja dva posta su mi očajna. Samo se žalim i "žugam" nešto. Ali moram. Pms me ne hvata. Nije još vrijeme. Tako da neznam što je. Možda napokon počinjem pisati kako se točno osjećam. Trenutno: jako ljuto, bijesno i tužno. Zahvaljući budalama. Hvala vam. Stvarno. -.-'
I sad, idem brisati stare postove s bloga. Zašto? Jer ne želim gledati više te gluposti koje sam pisala nekad davno.
Pozdrav.
Inspiracija za pisanje posta - 0%
Želja za napisati post - 90 %
Piše mi se post, a nemam pojma što napisati.
Buljim u ekran i Spužva Bob Skockanog iznad monitora i mislim se o čemu da pišem.
Školi?
Neda mi se baš. Počela je. Trebam učiti. Barem pokušati. Završit će. To je to.
Ljubavi?
Ništa novo vezano za to.
Obitelji?
Tu su, pored mene. I to je dovoljno.
Sebi?
Nisam dovoljno važna za cijeli post.
Prijateljima?
Previše sam razočarana u njih posljednjih tjedan dana. I zato nisu dovoljno važni za pisanje posta o njima. Povrijedili su me. Nažalost... I to osobe od kojih sam to najmanje očekivala. No, preživit ću. Preživila sam i gore stvari. Bit će još prijatelja, mlada sam.
Možda o razočarenju?
Neznam da li imam dovoljno toga napisati za jedan post.
Sebičnosti?
Možda... No ni o tome nemam baš puno napisati. Osim da je mrzim. Kod sviju. I kod sebe kada se pojavi. No, hvala Bogu, to je rijetko. Izgleda da imam savršeni kućni odgoj. Barem što se toga tiče. A i ostalog.
Lažima?
Koje toliko mrzim. Kakva korist od njih? Samo se još više "uvališ u sranja". I šta onda? Lagati opet nemožeš. Reći istinu isto ne možeš, prekasno je za to. Možeš se kajati. Kakva korist i od toga? Život ide dalje. Ko ga j**e.
I sve upućuje na to da nemam o čemu pisati.
Ili sam prelijena pisati o nekim temama. No, eto. I ovako gomilam redove svog posta.
Moram se samo požaliti na još nešto.
Na proklete male prvašice koje misle da su pokupile svu pamet svijeta. I koje marširaju školom kao da su jedino one važne. I koje su toliko umišljene da je to za poluditi. I koje izgledaju ko trećašice. I posramim se sama sebe onda. A meni govore da izgledam starije. :
Da se još žalim?
Mogla bih. :
Na t-mobile.
Fino ja danas skinuh msn za mobitel. Stavim ja to na mobitel. Instaliram ja to. Sve super. Ja sva hepi jer oće da radi. Upiše ja adresu i lozinku. Pita me: Dozvoliti programu slanje informacija na Internet? Ja pritisnu "Da". Za 2 sekunde se logiralo. Vidim ja: nema nikog. Ode ja sa tog. Sing out. I ona mala Zemlja u kutu nestade. Ode ja vidit stanje na računu. Kad ono... Za 5 sekundi (doslovno) skinilo mi 5 kuna. Reko ja... Odj**i ti to. Nema msn-a preko mobitela.
Da se još žalim?
Dobro mi je krenilo.
Dakle, žalim se i na svoju trenutnu "inspiraciju" za pisanje postova. Mogao je ovo biti neki fensi post. Da imam inspiraciju. A ovako... Samo što ne pritisnem "izlaz". No ajd... "Uveseljavat" ću vas još sa svojim kritiziranjem svega živog i neživog.
I na razrednicu. Jer nam nije dala knjige u dva puta, nego odjednom sve. Pa se ti, Antonija, jebi. Nosi knjige dva kilometra do kuće. U dva sata. Po 35°C. Uživaj.
Na profu iz matematike. Jer je izgleda trudna. I sad će nam doć mutava zamjena i jedva ću proć. Ak prođem.
Još nešto?
Na komp. Jer je iz 2003. godine. I užasan je. (ne želite znati kakve "mogućnosti" ima.)
Mislim da je to to. I evo 6 i 20 je.
Moram sada gibati na msn. Riješiti neke stvari.
Uživajte.
Nošene povjetarcem tuge i sjete, uspomene plutaju prema površini moje duše i otvaraju ožiljke i tragove boli... Suze teku za davnim vremenima... Tako daleke a osjećaji još uvijek budni kao prvog dana. Plamen nikada ugašen...
Prošlost nikako da me pusti iz svojih krakova. Svaki dan se vraćam u daleka razdoblja života koji mi se čini kao nečiji drugi, ne moj...
Pokušavam se sjetiti nekog sretnog trenutka u prošlosti.. Kao da ne postoji. No zato sve i jedan tužni događaj titra pred mojim očima kao da se događa sada, u ovom trenutku...
Srce žudi za ponekim trenutkom odprije tri godine...
Dala bih deset godina svog života samo za jedan zagrljaj osobe zbog koje dolazi sva moja bol i tuga... Svaka prolivena suza na kraju je zbog njega, oca kojeg sam izgubila prije tri godine...
Uspomene još više peku... Hladna suza teče vrelim obrazom... Pada na grudi, odmah pored srca i nestaje... Kapljice koje liju iz mojih očiju dokaz su okrutne prošlosti...
Bol se povećava svakim danom.
Glas odjekuje praznim ulicama... Nema nikog da čuje vapaje uplašene djevojčice... Ne dopuštam bolu da preuzme kontrolu nad svakom stanicom mog tijela. Borim se zadnjim snagama... Koliko ću još izdržati?
Pogled suznog oka prelazi beskrajnom ulicom. Daljina me doziva. Putujem prema kraju...
Osmjeh... Na licu čovjeka koji se stvorio niotkud. Mudre bore oko očiju. Oči koje su mi odnekud poznate. Zrcalo iza njega mi govori odakle su mi poznate te oči. Moje oči...
Jesam li u raju?
Znam da ću samo tamo pronaći. Otišao si... I to je jedino mjesto gdje opet mogu ugledati tvoj lik.
"Švrćo, nisi u raju. Volim te i znaj da nisi sama."
Lik isčezava. Ogledalo iza njega samo mene prikazuje... Sama, uplašena, očiju istih onih koje su me gledale... Samo jedna osoba na svijetu me je zvala švrćo...
Srce lupa brže no ikada, suze liju, oči širom otvorene.
Osmjeh na licu titra. Vidjela sam ga!
Njegov duh me čuva. Bol kao da nestaje.
Ostaje čežnja za njegovim zagrljajem... Nije me ostavio. Čuva me...
Moj anđeo čuvar.
Posebna iskra sja u mom oku. Iskra sreće koja je odavno zaboravljena i napuštena. Njegov lik... Točno onakav kao i prije tri godine titra pred očima.
Nikada te neću zaboraviti.
Nikada.
Tata... Nikada neću odustati od svog života.
Od borbe.
Tata, krećem tvojim putem.
Ljubavi, sreće, zadovoljstva.
Tata, obećajem da ćeš i u raju biti ponosan na mene.
Neću dopustiti da mi neka pogreška uništi sve... Sve što si se trudio izgraditi za mene.
Volim te. I uvijek ću...
Tvoj lik zauvijek u mom srcu.
Tvoje oči promatrat će svijet umjesto tebe...
Oči koje si mi ti podario...
